Pojam migrant dolazi od latinske riječi migrare, što znači “kretati se s jednog mjesta na drugo”. I danas, u suvremenom kontekstu, migracije podrazumijevaju kretanja ljudi – bilo unutar jedne države, bilo preko granica – u potrazi za sigurnošću, boljim životnim uvjetima, poslom ili zaštitom.
Međutim, iako pojam migrant u jeziku zvuči jednostavno, u praksi obuhvaća širok spektar ljudi različitih statusa i potreba – od onih koji su prisiljeni pobjeći od rata i progona, do onih koji dobrovoljno sele zbog obrazovanja ili rada. Ti se ljudi, unatoč tome što migriraju, pravno i društveno kategoriziraju na različite načine.
Svaka od kategorija nosi sa sobom specifična prava, obveze i razinu pravne zaštite. Upravo zato je važno precizno razumjeti značenje pojedinih pojmova – ne samo radi ispravnog informiranja javnosti, već i zbog poštivanja ljudskih prava i zakona.
U nastavku donosimo pregled osnovnih termina koji se koriste u kontekstu migracija, kako bismo ih razjasnili i smanjili prostor za zablude i stigmatizaciju.
Neregularni (nezakoniti, nedokumentirani) migranti
Iako se u kontekstu Zakona o strancima, koji koristi pojam nezakoniti boravak, može zaključiti da se osobe koje su na nezakonit način prešle državnu granicu i/ili borave na teritoriju Republike Hrvatske bez odobrenja naziavaju nezakonitim migrantima, valja istaknuti kako pojedinci sami po sebi ne mogu biti nezakoniti. Naime, takva kvalifikacija primjerenija je opisivanju postupanja ili djelovanja koje je u suprotnosti s važećim zakonodavstvom, a ne osobama u cijelosti.
Sukladno tome, u ovom se kontekstu prednost daje upotrebi termina neregularni migranti, budući da se smatra jezično primjerenijim i vrijednosno neutralnijim. Takav pristup omogućuje vođenje javne rasprave o migracijama na uravnotežen i pravno utemeljen način, bez nepotrebne stigmatizacije pojedinaca.
Tražitelji međunarodne zaštite (tražitelji azila)
Pojam tražitelj međunarodne zaštite odnosi se na državljana treće zemlje ili osobu bez državljanstva koja izrazi namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu sve do izvršnosti odluke o zahtjevu. Riječ je o osobama koje, zbog osnovanog straha od proganjanja, traže zaštitu druge države te za vrijeme trajanja postupka odlučivanja o zahtjevu ostvaruju određena prava, poput prava na boravak na teritoriju RH, prava na rad i prava na zdravstvenu zaštitu. Uz zajamčena prava, tražitelji međunarodne zaštite imaju i određene obveze, među kojima se posebno ističe poštivanje Ustava, zakona i drugih hrvatskih propisa.
Azilanti (izbjeglice)
Azilantom se smatra osoba kojoj je priznat status izbjeglice u skladu s odredbama Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine. Riječ je o osobama koje se ne nalaze u zemlji svog državljanstva te koje se, zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja, ne mogu ili – zbog tog straha – ne žele prihvatiti zaštitu te zemlje, odnosno ne žele se u nju vratiti. Osobe kojima je priznat status izbjeglice ostvaruju određena prava, uključujući pravo boravka, pristup tržištu rada, obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, pravo na spajanje obitelji ali uz obvezu poštivanja pravnog poretka RH.
Stranci pod supsidijarnom zaštitom
Ako osoba ne ispunjava uvjete za odobrenje azila, može joj se odobriti status supsidijarne zaštite, koja također spada pod krovni pojam međunarodne zaštite. Supsidijarna zaštita može se priznati tražitelju ako postoje opravdani razlozi koji upućuju na to da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde te nije u mogućnosti, ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Ozbiljnom nepravdom smatra se prijetnja smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, kao i ozbiljna individualna prijetnja životu civila zbog proizvoljnog i raširenog nasilja u kontekstu međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba. Osobe pod supsidijarnom zaštitom ostvaruju određena prava slična onima izbjeglica, uz obvezu poštivanja Ustava, zakona i drugih propisa RH.
Stranci pod privremenom zaštitom
Privremena zaštita je poseban oblik zaštite koji se dodjeljuje u izvanrednim okolnostima masovnog priljeva raseljenih osoba, kada standardni sustav azila nije u mogućnosti učinkovito odgovoriti na potrebe velikog broja ljudi u kratkom vremenskom razdoblju. Pravni temelj za uspostavu ovog instituta na razini Europske unije predstavlja Direktiva 2001/55/EZ. U uvodnim odredbama Direktive posebno se ističe kontekst sukoba u bivšoj Jugoslaviji i zabrinutost država članica početkom 1990-ih za položaj raseljenih osoba, što je kroz vrijeme posljedično dovelo do njezina usvajanja.
Ovaj institut prvi je put aktiviran na razini EU kao odgovor na masovni priljev osoba s područja Ukrajine nakon početka ruske invazije 2022. godine. Osobe raseljene iz Ukrajine koje ispunjavaju uvjete propisane Odlukom Vlade RH, donesene na temelju provedbene odluke Vijeća Europske unije, ostvaruju pravo na privremenu zaštitu.
Kako i sam naziv sugerira, riječ je o privremenom rješenju, a postupak odobravanja zaštite znatno je pojednostavljen zbog žurnosti postupanja u takvim situacijama i velikog broja osoba koje odlaze iz svoje zemlje. Osobe kojima je odobrena privremena zaštita uživaju prava slična onima koja ostvaruju osobe pod međunarodnom zaštitom, uključujući između ostalog pravo na boravak, rad, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i odgovarajući smještaj.
Ekonomski migranti/strani radnici
U javnom prostoru često se iznosi tvrdnja da se u RH nalazi velik broj izbjeglica, pri čemu se takve tvrdnje nerijetko odnose na osobe koje se, u širem smislu, mogu nazivati ekonomskim migrantima. Riječ je o pojedincima koji napuštaju svoju zemlju podrijetla prvenstveno iz ekonomskih razloga, a ne zbog proganjanja ili ozbiljne ugroze temeljnih prava. Samim time, takve osobe ne mogu se smatrati izbjeglicama jer i dalje uživaju zaštitu države iz koje dolaze te se mogu vratiti u tu državu, što za njih predstavlja opasnost.
Ako se govori o radnicima migrantima, oni se definiraju kao osobe koje obavljaju plaćeni rad u državi čiji nisu državljani. Najveća razlika u odnosu na prethodno navedene kategorije ogleda se, osim u pravnom statusu i zakonodavnoj osnovi, i u uvjetima ulaska i boravka. Radnici migranti dužni su poštivati zakonom propisan postupak, koji uključuje ishođenje dozvola za boravak i rad, a prema potrebi i vizu za ulazak u zemlju. Njihov boravak u RH temelji se na zakonito odobrenom statusu, a svrha boravka jasno je određena – obavljanje rada.
Razumijevanje pojmova koji se koriste u kontekstu migracija ključno je za oblikovanje uravnoteženog javnog diskursa i donošenje informiranih odluka, kako na razini politike, tako i u svakodnevnoj komunikaciji. Jasno razlikovanje između različitih migracijskih statusa omogućuje preciznije prepoznavanje potreba i prava pojedinaca, ali i doprinosi smanjenju stigmatizacije i netočnih generalizacija. U vremenu povećane mobilnosti, važno je govoriti o migracijama odgovorno, utemeljeno i s poštovanjem prema svakom čovjeku.