U javnosti se često pojavljuje pitanje može li brak, odnosno njegovo sklapanje s državljaninom Republike Hrvatske, automatski osigurati pravo boravka strancu. Ova dilema proizlazi iz čestih zabluda, ali i nedovoljnog poznavanja pravnog okvira koji regulira boravak stranaca u Republici Hrvatskoj.
Takva pogrešna očekivanja mogu voditi do ozbiljnih posljedica – od odbijenih zahtjeva za boravak do pokretanja postupaka udaljenja iz zemlje. Stoga je važno jasno razumjeti koji su pravni uvjeti i procedure koje se moraju poštivati u postupku reguliranja boravka stranaca, osobito kada je riječ o sklapanju braka.
Pravni okvir braka u Republici Hrvatskoj
Prema definiciji sadržanoj u Obiteljskom zakonu (NN 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23), brak je zakonom uređena životna zajednica žene i muškarca. Za postojanje braka potrebno je da su ženik i nevjesta osobe različitog spola, da su dali svoj pristanak te da je brak sklopljen u građanskom ili vjerskom obliku, sukladno propisanoj proceduri.
Za valjanost braka moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti:
- Dobna granica – brak mogu sklopiti osobe starije od 18 godina. Maloljetnicima starijima od 16 godina brak može biti dopušten samo uz odobrenje suda, ako se utvrdi njihova emocionalna i psihološka zrelost;
- Slobodan pristanak – obje strane moraju slobodno izraziti volju za sklapanje braka, bez prisile, prijetnje ili prijevare;
- Sposobnost za rasuđivanje – osobe koje zbog duševnih smetnji ili drugih okolnosti nisu sposobne razumjeti značenje i posljedice braka ne mogu ga valjano sklopiti;
- Nezakonske zapreke – brak nije dopušten između srodnika u ravnoj liniji, između braće i sestara, kao i u drugim slučajevima propisanim zakonom.
U skladu s Obiteljskim zakonom, brak se može sklopiti pred matičarom (građanski brak) ili pred vjerskim službenikom, uz uvjet da vjerska zajednica ima odgovarajuće ovlaštenje i da je brak upisan u maticu vjenčanih.
Može li brak sam po sebi biti osnova za boravak?
U praksi se često pogrešno smatra da je sklapanje braka s hrvatskim državljaninom “prečac” za reguliranje boravka u zemlji. Međutim, sama činjenica postojanja braka nije i ne može biti samostalna pravna osnova za odobrenje boravka.
Kod državljana trećih zemalja primjenjuju se odredbe dvaju ključnih zakona:
- Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (NN 70/15, 127/17, 33/23, 17/25), koji se odnosi na tražitelje azila i osobe s priznatim statusom izbjeglice;
- Zakon o strancima (NN 133/20, 114/22, 151/22, 40/25), koji uređuje sve druge osnove boravka (npr. rad, studij, humanitarni razlozi, spajanje obitelji i dr.).
Ova dva zakonska okvira određuju moguće osnove boravka i uvjete pod kojima se one mogu ostvariti. Brak, kao takav, u zakonodavnom smislu nije univerzalna ili automatska osnova za boravak u zemlji.
Što s tražiteljima međunarodne zaštite?
Osobe koje se nalaze u postupku međunarodne zaštite, tj. azila, imaju pravo sklopiti brak tijekom trajanja postupka. Međutim, osnova njihovog boravka u Hrvatskoj ostaje status tražitelja međunarodne zaštite. Čak i ako tijekom postupka sklope brak s hrvatskim državljaninom, njihova pravna osnova boravka se time ne mijenja. Ako im zahtjev za međunarodnu zaštitu bude odbijen, činjenica da su u braku ne predstavlja osnovu za ostanak u zemlji.
Državljani trećih zemalja s privremenim boravkom
Slično vrijedi i za državljane trećih zemalja koji već zakonito borave u Hrvatskoj, primjerice temeljem dozvole za boravak i rad, studiranja, zbog humanitarnih razloga ili kao digitalni nomadi. Te osobe mogu sklopiti brak, ali njihova osnova boravka ostaje vezana uz prethodno odobrenu svrhu, sve dok ne zatraže i ne ostvare pravo boravka po drugoj osnovi.
Drugim riječima, brak ne mijenja postojeći temelj boravka, niti automatski daje pravo na drugačiji ili povoljniji status.
Institut spajanja obitelji – kada brak postaje pravna osnova?
Jedini slučaj u kojem brak može biti temelj za reguliranje boravka jest institut spajanja obitelji, koji je posebno uređen Zakonom o strancima. Ovaj institut omogućuje članovima obitelji, uključujući bračne drugove, podnošenje zahtjeva za privremeni boravak u svrhu spajanja s obitelji koja već zakonito boravi u Hrvatskoj. Međutim, ostvarenje ovog prava nije automatsko. Podnositelj zahtjeva mora ispuniti niz zakonskih uvjeta.
U ovom kontekstu, brak doista može biti pravna osnova, ali tek nakon što se ispune svi formalni preduvjeti i nakon što Ministarstvo unutarnjih poslova pozitivno ocijeni zahtjev.
Brak iz koristi – zlouporaba sustava
Zakon o strancima također poznaje institut braka iz koristi, koji označava brak sklopljen s isključivom svrhom izbjegavanja zakonskih uvjeta za ulazak, boravak ili ostanak u Hrvatskoj. Ako nadležna tijela utvrde da je brak sklopljen s takvom namjerom, zahtjev za boravak se odbija, a osoba može biti udaljena iz zemlje.
Procjena je li brak sklopljen iz koristi temelji se na okolnostima kao što su: da bračni drugovi ne održavaju zajednički život niti izvršavaju bračne obveze, da se nisu osobno upoznali prije sklapanja braka, daju proturječne osobne podatke, ne govore jezik koji oboje razumiju, da je sklapanje braka bilo uvjetovano davanjem materijalnih sredstava (osim u slučajevima davanja miraza u skladu s običajima zemlje podrijetla), ili ako postoje dokazi o ranijim brakovima iz koristi s bilo čije strane, bilo u Hrvatskoj ili inozemstvu.
Zaključak
Iako i Ustav Republike Hrvatske, kao najviši pravni akt, jamči posebnu zaštitu braka i obitelji, to ne znači da je brak automatski pravna osnova za boravak stranca. Reguliranje boravka temelji se na jasno propisanim zakonima i procedurama, a brak, iako važna životna činjenica, mora biti sagledan unutar šireg pravnog konteksta.
Brak nije „prečac“ za ostanak u zemlji, niti ga se može koristiti kao sredstvo za naknadno osiguravanje statusa u slučaju kada je neka druga osnova (npr. međunarodna zaštita) već iscrpljena ili odbijena. Zbog toga je važno da strane osobe koje namjeravaju regulirati svoj boravak u Hrvatskoj – bilo temeljem braka, spajanja obitelji ili druge osnove – na vrijeme zatraže pravni savjet i upute o pravilnoj proceduri.