Kad razmišljamo o procedurama na granici, pravu na azil i traženju međunarodne zaštite te izbjeglicama, često se postavlja pitanje gdje je tu pravo? Naime, iako države imaju pravo štititi svoje granice, istovremeno su dužne poštovati temeljna ljudska prava. U ovom tekstu objasnit ćemo nekoliko pravnih pojmova koji se tiču izbjeglica i sustava međunarodne zaštite.
Kontrola ulaska u državu i načelo non-refoulement
Svaka država ima pravo odlučiti tko može ući na njezin teritorij – to je izraz njezinog suvereniteta. Ipak, to pravo nije apsolutno. Kad su u pitanju izbjeglice, ovo pravo ograničeno je međunarodnim, europskim i nacionalnim standardima i obvezama u pogledu zaštite ljudskih prava. U slučaju izbjeglica tj. osoba koje trebaju međunarodnu zaštitu, mogućnost pristupa sustavu međunarodne zaštite direktno je povezana s mogućnošću ulaska na teritorij određene države.
Pitanje koje se postavlja je koje su posljedice ako se izbjeglici ne dozvoli ulazak na teritorij države. U tom slučaju, može se dogoditi da se osoba, direktno ili indirektno, izloži opasnosti vraćanja na područje gdje bi joj život ili sloboda bili u opasnosti čime bi se prekršilo jedno od temeljnih načela izbjegličkog prava, načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement).
Ovo načelo države potpisnice UN-ove Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. obvezuje da ne smiju ni na koji način protjerati niti vratiti izbjeglicu na područje na kojem bi joj bio ugrožen život ili sloboda zbog njene rasne, vjerske, ili nacionalne pripadnosti ili zbog pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja.
Ovo načelo vrijedi od trenutka kad osoba izrazi namjeru traženja međunarodne zaštite što znači da država mora omogućiti ulazak kako bi se moglo odlučiti ima li osoba pravo na zaštitu. U tom smislu, načelo non-refoulement obuhvaća i zabranu vraćanja i zabranu odbijanja ulaska na teritorij.
Imaju li izbjeglice pravo tražiti međunarodnu zaštitu čak i ako nezakonito uđu u zemlju?
Da. Osobe koje traže međunarodnu zaštitu često dolaze bez dokumenata jer su svoju zemlju podrijetla morali napustiti zbog ratova, proganjanja ili drugih izvanrednih okolnosti. Pravo na traženje međunarodne zaštite ne smije im biti uskraćeno zbog načina na koji su ušli u zemlju.
Isto tako osobe koje su ušle nezakonito ne smiju biti kažnjene, ako:
1. dolaze iz zemlje u kojoj su bili progonjeni ili im prijeti ozbiljna opasnost,
2. bez odgode izraze namjeru za traženjem zaštite,
3. opravdaju razloge nezakonitog ulaska.
Tako se štiti pravo na pristup sustavu međunarodne zaštite koji mora biti dostupan svima koji traže sigurnost.
Zašto nije u redu automatski odbijati osobe koje traže zaštitu samo na temelju toga iz koje zemlje podrijetla dolaze?
Svi imaju pravo zatražiti međunarodnu zaštitu bez obzira iz koje zemlje dolaze. Sustav međunarodne zaštite temelji se na individualnom pristupu. To znači da svatko ima pravo da se njegov slučaj razmotri zasebno, no samo će one osobe koje ispunjavaju uvjete zaštitu i dobiti.
Iako države mogu imati liste tzv. sigurnih zemalja podrijetla, to ne znači da je svaka osoba automatski sigurna u svojoj zemlji podrijetla. Čak i ako je država proglašena sigurnom, tražitelju međunarodne zaštite mora se omogućiti da dokaže da za njega ta zemlja nije sigurna.
Hrvatska je 2016. godine donijela odluku o listi sigurnih zemalja podrijetla u postupku odobrenja međunarodne zaštite na kojoj se nalazi 10 država (Alžir, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Maroko, Albanija, Kosovo, Makedonija, Srbija, Turska, Tunis).
Što je to sigurna treća zemlja?
U zakonodavstvu Europske unije, kao i u hrvatskom zakonodavstvu, koristi se pojam sigurne treće zemlje. Riječ je o zemlji u kojoj je osoba boravila ili kroz koju je prošla, a u kojoj je imala mogućnost zatražiti zaštitu. Ako su ispunjeni određeni uvjeti, država može odlučiti vratiti osobu u tu sigurnu treću zemlju, bez razmatranja njenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
Međutim, nije svaka zemlja automatski sigurna. Da bi se neka zemlja smatrala sigurnom trećom zemljom, u svakom se pojedinačnom slučaju moraju ispitati konkretne okolnosti, kao i jesu li ispunjeni određeni zakonski uvjeti.
To konkretno znači da se mora utvrditi:
• Postoji li u toj trećoj zemlji rizik proganjanja zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja;
• Prijeti li osobi tamo smrtna kazna, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, ili ozbiljna i individualna prijetnja životu zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba;
• Omogućava li ta zemlja pristup učinkovitom postupku za odobrenje međunarodne zaštite;
• Poštuje li ta zemlja načelo non-refoulement.
Drugim riječima, svaka procjena mora biti individualna.
Može li se osobama koje traže međunarodnu zaštitu ograničiti sloboda kretanja?
U iznimnim situacijama – da. Međutim, ograničenje slobode kretanja mora biti posljednja opcija i mora se temeljiti na zakonu.
Ograničenje slobode kretanja označava svako zatvaranje unutar manje ili ograničene lokacije (zatvori, centri zatvorenog tipa, tranzitne zone na aerodromima, i sl.), gdje je sloboda kretanja bitno ograničena.
Države mogu koristiti ovu mjeru, na primjer, ako postoji sumnja da osoba predstavlja sigurnosnu prijetnju ili ako zloupotrebljava postupak za odobrenje međunarodne zaštite. No, prije toga moraju se razmotriti alternativne mjere. Alternativne mjere mogu uključiti obvezu javljanja nadležnom tijelu, boravak na određenoj adresi tijekom postupka ili primjerice davanje u polog putnih isprava.
U Hrvatskoj se mjera ograničenja slobode kretanja može odrediti do 3 mjeseca, uz mogućnost produljenja za dodatna 3 mjeseca.
Osobe kojima je ograničena sloboda kretanja mora se obavijestiti o odluci i razlozima za ograničenje slobode kretanja, kao i o njihovim pravima, na jeziku koji razumiju i na kojem mogu komunicirati.
Zaključno
Pravo na traženje međunarodne zaštite jedno je od temeljnih ljudskih prava. Iako države imaju pravo štititi svoje granice i odlučivati o ulasku osoba na svoj teritorij, dužne su istovremeno poštivati ljudska prava.
Načela poput non-refoulementa, prava na pristup sustavu međunarodne zaštite i individualnog razmatranja svakog slučaja, temelj su pravednog i humanog sustava. Bez njihovog dosljednog poštivanja, pravo na međunarodnu zaštitu postaje samo “mrtvo slovo na papiru”.
Pozivamo vas da pratite naše objave, jer ćemo u narednim tekstovima nastaviti pojašnjavati važne pojmove i aspekte izbjegličkog prava.